Čarls Bebidž (engl. Charles Babbage 26. decembar 1791. u London - 18. oktobar 1871. London) je bio engleski matematičar, analitički filozof, mašinski inženjer, naučnik, izumitelj prvog računara koji je mogao da se programira i profesor matematike na Kembridžu. Zbog uticaja koja su njegova razmišljanja ostavila na kasniji razvoj nauke, nazivaju ga „ocem“ računarstva. Delovi njegovih nedovršenih mašina nalaze se u Londonskom muzeju. Godine 1991. po njegovim nacrtima rekonstruisan je diferencijalni motor. Devet godina kasnije, pošto je napravljen rekonstruisan „Bebidžov dizajn“, otkrivena je za ono vreme zapanjujuća složenost mašine. Imao je ženu Džordžijanu i dosta dece od kojih je samo troje doživelo starost.
Sadržaj
  1. Rođenje
  2. Obrazovanje
  3. Razvoj računara
  4. Diferencijalna mašina

Rođenje
Čarls Bebidž je rođen 26. decembra 1791. u Londonu, a umro je 18. oktobra 1871. Postojala je rasprava o datumu i godini rođenja. U novinama “The Times” objavljeno je da je rođen 26. decembra 1792, njegov rođak je tvrdio da je rođen godinu dana pre, odnosno 1791, dok je u knjigama londonske crkve “St. Mary’s Newington” zabeleženo da je kršten 6. januara 1792. Bio je jedinac i živeo je sa majkom Betsi i ocem Bendžaminom koji je bio veoma imućan bankar. Godine 1808. seli se sa porodicom u staru “Rowdens” kuću koja se nalazila na istoku Tigmuta, gde njegov otac postaje upravnik obližnje crkve svetog Mihaila (“St Michael’s Church”).
Obrazovanje
Očevo bogatstvo omogućilo mu je pristup u nekoliko škola kao i pomoć privatnih profesora tokom njegovog osnovnog obrazovanja. U osmoj godini roditelji ga šalju u seosku školu u Alpington, blizu Eksetera, da se oporavi od smrtonosne groznice. Njegovi roditelji su naredili da njegov “mozak ne sme biti preopterećen” i Babidž je osetio da “ovo divno lenčarenje može dovesti do mojih nezrelih zaključaka”. Zatim, veoma kratko pohađao je školu “King Edward VI” u Totenu, južnom Devonu, ali loše zdravlje nateralo ga je da neko vreme ima privatne profesore. Nakon toga, upisao je akademiju “30-student Holmwood academy” u ulici Bejker u Enfildu. Ova akademija imala je dobro opremljenu biblioteku koja je omogućila Bebidžovu ljubav prema matematici. Kada je napustio akademiju i dalje su nastavila da mu pomažu dva privatna profesora. Za prvog profesora, sveštenika blizu Kembridža, Bebidž je rekao: ”Plašim se da nisam iskoristio od njega sve prednosti koje sam možda mogao”. Drugi je bio profesor na Oksfordu, od koga je Bebidž stekao dovoljno znanja da bi bio primljen na Kembridž.
U oktobru 1810. primljen je na Kembridž, Triniti Koledž (Trinity College). Intenzivno je čitao Lajbnica (Leibniz), Lagranža (Lagrange), Simpsona (Simpson) i Lakrou (Lacroix). Bio je veoma razočaran u matematička uputstva dostupna na Kembridžu. Kao odgovor na to, 1812. godine, on, Džon Heršel (John Hershel), Džordž Pikok (George Peacock) i još nekoliko njegovih prijatelja formiraju Analitičko društvo (Anality Society).
Godine 1812. prešao je na Piterhaus (Peterhouse), Kembridž. Tamo je bio najbolji matematičar, ali nije uspeo da diplomira sa pohvalom. Umesto toga 1814. dobio je počasnu diplomu (diploma sa pohvalom - najboljim studentima) bez prethodno urađenog maturskog rada.
Razvoj računara
Radi prepoznavanja velike greške, pri računanju matematičkih tabela, Bebidž je želeo da nađe metod kojim bi one mogle biti izračunate mehanički, uklanjajući mogućnost ljudske greške. Tri različita faktora su uticala na njega: Svoju prvu diskusiju o principima računanja mašine napisao je u pismu poslatom 1822. godine gospodinu Hamfriju Dejviju (Humphry Davy).

Bebidžove mašine bili su prvi računari, doduše mehanički, ali ipak istinski računari. Ustvari njegove mašine nisu bile završene zbog ličnih i finansijskih problema. Bebidž je uvideo da mašine mogu da rade bolje i pouzdanije od čoveka. Pokrenuo je izgradnju mašine koja je manje-više odrađivala posao i predlagao je da se računanje može mehanizovati do krajnosti. Iako su Bebidžove mašine bile ogromne njihova struktura je bila slična današnjem računaru. Podaci i programska memorija su bili odvojeni, operacije su bile bazirane na instrukcijama sa čovekove strane.
Diferencijalna mašina
U to vreme su podatke numeričke tablicama računali ljudi zvani “računari”. Na Kembridžu je Bebidž uvideo velike probleme grešaka ljudskog računanja i svoj životni rad provodi u pokušajima da izračuna tabele mehanički, uklanjajući sve ljudske greške. Godine 1812. uvideo je da se dugačka računanja, pogotovu ona potrebna za izračunavanje matematičkih tablica realizuju nizom već poznatih akcija. Zato je došao na ideju da se ovaj proces automatizuje.

Godine 1822. razvija mehaničku mašinu nazvanu diferencijalna mašina.

Bebidžova mašina je bila stvorena da automatski izračunava više matematičkih operacija. Zahvaljujući diferencijalnoj metodi moglo je da se izbegne množenje i deljenje. Prva diferencijalna mašina imala je 25.000 delova, bila je visoka 8 stopa, i teška 15 tona. Mašina je trebala da radi na paru, da automatski izračunava polinome do šestog stepena a + bx + cx2 + dx3 + ex4 + fx5 + gx6 i da ima mogućnost štampanja rezultata.

Iako je imao dosta sponzora nije uspeo da je završi. Kasnije je izumeo poboljšanu verziju diferencijalne mašine nazvane “Diferencijalna mašina 2”. Ona nije bila završena tokom njegovog života, ali je bila rekonstruisana u periodu od 1989. do 1991. Njeno prvo računanje prikazano je u Londonskom naučnom muzeju (London Science Museum) i bilo je precizno do 31 decimale, mnogo više nego što je mogao prosečni moderni džepni kalkulator.